U centru sela na našem starom seoskom Vrelu događa se prava ekološka katastrofa. Dolaskom na Vrelo nisam mogao vjerovati svojim očima, Vrelo ne izvire i voda kroz Strugu gotovo ne teče već stoji na mjestu, mutna i smrdljiva. Smrad je toliko jak da se osjeti i do moje kuće koja je udaljena svega pedeset metara od Vrela. Bez obzira na ljeto i sušu u Vrelu je uvijek izvirala voda, dobro se toga sjećam, ovaj teren je bio moj vrtić,moja igraona kad sam bio mali.

     Prije par godina na Vrelu je odrađen jedan manji zahvat radi zaštite samog izvora kao i čišćenje istog. Posao nije loše odrađen, ali poslije toga nitko više ništa na održavanju nije radio. Ovaj izvor izgradnjom septičkih jama i vodovodne mreže prestao se koristiti za piće tako da je na neki način nakon izgradnje svega toga zapušten, a to je velika šteta za selo. Kod obilnijih kiša, kada niz ulice krenu oborinske vode na Vrelo nanesu svega i svačega kao i sami izvori u zaleđu Vrela koji izbacuju ogromnu količinu vode naneseći dosta zemlje,blata i sitnog pjeska koji i pored izgrađenog zaštitnog zida oko Vrela izvor pomalo zatrpavaju, ogradni zid sada je ostao nizak tako da on nema više onu svoju funkciju. Normalno vrelo kao što je sada slučaj nema toliku snagu da sam sebe čisti već traži našu pomoć koja je izostala, tada naše septičke jame dolaze do izražaja i to je to.

     O ovom ekološkom problemu obavještene su nadležne institucije od lokalne samouprave i Hrvatskih voda koje moraju stručno i brzo reagirati inače psljedice mogu biti puno veće i opasnije za sve nas, a pored toga pokušajmo zaštititi i spasiti ovakva priorodna bogastva uz koja su odrasle mnoge generacije pa tako i mi imamo obvezu ostavit nešto i našoj dijeci u naslijeđe. 

     Ja se nadam da će se ovaj ekološki problem ubrzo riješiti na dobrobit svih nas.

 



Bjelovirsko Vrelo.

 



Voda zaudara i miruje.

 



Ogradni zid niži od okoliša - glavni problem.

 



Vrelo nikad pliće.

 



Pogled sa Vrela na Virić koji je zarastao.

 



Ulaz na Strugu od strane Gozdenice. Trava i raslinje, prolaz prema Vrelu nije moguć.

 



Jedan pozitivni primjer kako se gospodari sa vodom. Kanal koji vodi od Kupinjaka prema crpnoj stanici na Čepelicama.

 



Za svaku pohvalu ovo je primjer da se može kada se hoće.

 

Pozdrav.  Zdravi i veseli bili !

 

 

     Kada je vruće i sparno kao danas najbolje je biti blizu vode. Zato je pala odluka, veslo u šake i pravac u trupinu, normalno ide i moj sin za koga je ovo jedinstveni događaj. Moram priznati da se ni ja nisam odavno provozao ovuda kuda sam danas prošao. Sjetio sam se dana kada sam kao dječak ovuda bacao parangale, mreže i vrše da bi se ulovila koja plotica ili jegulja. Od tog vremena pa do danas nije se puno toga na rijeci promijenilo, ostala je ona ista svježina i onaj isti vonj naše bjelovirske vode,  jedino jegulje i plotica nema kao prije.

     Pogledajte kako je ta vožnja izgledala kroz objektiv fotoaparata.

 







































Bjelovirska gera za ručak. I ona zna šta valja.

 























 

 

Pozdrav.  Zdravi i veseli bili.

 

 

     Svi znamo da je odavno do naših Dobranja put asfaltiran a evo neki dan i ulice kroz selo su pocrnile od asfalta. Tko sada ovo selo izgleda drugačije i još ljepše. Pored toga i ulazni put do zaselka Kaloperovići dobio je sloj asfalta. Investitor mi nije poznat ali to nije ni bitno važno je da se nešto radi.

     Evo prilike za razvoj seoskog turizma.

 

















 

Zdravi i veseli bili.

 

 

 

     Bjelovirska trupina je lagano prijevozno sredstvo koje služi za potrebe u vodenom prijevozu i gotovo je nenadomjestiva za ljude koji žive uz vodu u dolini Neretve gdje je još zovu trupica ili trupa. Trupina je izrađena od drveta a u novije doba može biti od plastike ili lima. U našem selu prije melioracije trupinu je imala gotovo svaka kuća a netko dvi i vše, lađa je bilo puno manje, koliko je meni poznato bile su dvije lađe i to u obitelji Matić i Obšivač. Kako sam i spomenuo nakon izvršene melioracije krajem pedesetih godina prošlog stoljeća broj trupina se počeo smanjivati ali je i dalje trupina ostala dio naše potrebe, tradicije i ponosa. U selu nije bilo osobe, mlade i stare, koja trupinu nije znala voziti sjedeći, klečeći ili stojeći.

     Moram priznat da sam se ugodno iznenadio koliko trupina ima još u našem selu. Normalno nisu ovo jedine koje sam slikao, ima ih još desetak koje nisam vidio ali sam čuo da su u pogonu.

     Vožnjom u trupini po našoj rijeci od Pologoše preko Kupinjaka,Spila,Gozdenice pa sve do našeg Velikog Vira mogu se vidjeti ove trupine.

 































Dokaz da je sve baš ovako kako sam i napisao. Ivica Sprčić - Maca porijeklom iz Ponorina u trupini sa svojim ulovom. Dobro pogledajte šta ima u vršvi.

 

 

Pozdrav. Zdravi i veseli bili.

 

 

     Župnik don Ante Šipić smatrao je korisnim na svečaniji način u župi slaviti jedan blagdan početkom ljeta. Tu zamisao predložio je Župnom pastoralnom vijeću, koje je to bez ikakva oklijevanja prihvatilo. Tada se postavilo pitanje: Koji blagdan izabrati? Svi su se složili da to bude blagdan sv. Petra Apostola koji se slavi 29. lipnja. Tako je ovaj svetac postao i zaštitnik naše župe.  Budući da je većina naroda zaposlena i da toga dana ljudi imaju radne obveze, odmah je zaključeno da se svečana proslava blagdana slavi u sljedeću nedjelju, ne samo sa misom nego i svečanom procesijom - ophodom od crkve do mosta na Spilama i nazad.

     Kako je to danas bilo?  Pogledajte.

 



Kip sv. Petra nabavljen u Kranju,  nalazi se na posebnom mjestu u crkvi.

 

 

Barijak sv. Petra i selo u zaleđu.